Za proniknuće u suštinu stvari dovoljan je uvijek samo jedan – onaj pravi primjer. I za razumijevanje i za procjenu i za pravedan zaključak.
Ali, taj sudbonosni primjer mora da ima odgovarajuću unutrašnju snagu. Da se poslije njega (makar za čas) zanijemi, obori glava i sa poštovanjem „skine šešir” – piše, između ostalog, na svom Fejsbuk profilu Dragoslav Bokan u tekstu posvećenom srpskom vojniku Blagoju Krušiću, rođen u okolini Nikšića. Kao osmogodišnjak je sa ocem i čitavom porodicom dospio u selo Dabinovac kod Kuršumlije...
„I naš Blagoje je, još kao mladić, riješio da postane `nacionalni monah`, junak i zatočnik Srpstva. Izvanredan strijelac (pogađao je, kroz prsten, jabuku) privukao je pažnju junaka nad junacima Vojislava Tankosića i postao jedan od njegovih najboljih i najvjernijih boraca. Šest godina je ratovao sa Turcima, sve do Balkanskih ratova. Bilo je tu bezbroj napada i izvlačenja iz obruča, zasjeda i juriša na bajonet, borbi prsa u prsa i teških ranjavanja, svega onog što je pripadalo komitskoj istoriji srpske četničke borbe u Južnoj i Staroj Srbiji.
I sam Bog zna koliko je tu bilo primjera herojstva ravnog onom Leonidinih i knez Lazarevih junaka...” – piše Bokan. On smatra da se o herojstvu srpskih vojnika danas zna zahvaljujući Grigoriju Božoviću, Stanislavu Krakovu i Milosavu Jeliću, talentovanim piscima i svjedocima junaštva njihovih saboraca. I u Prvom i Drugom balkanskom, a onda i Velikom ratu Blagoje Krušić je pokazao junaštvo.
„Niko od njegovih ratnih drugova, ni komandanata (iz slavnog Gvozdenog puka `Knez Mihailo`) nije mogao da objasni kako je uspio da preživi mnoge bitke i nemoguće misije svog nevjerovatnog životopisa. On je bio tamo gdje niko nije mogao ni nogom da kroči, glavu je stavljao tamo gdje drugi nisu smjeli ni nogu, a smrti je prkosio svakodnevno, hiljade puta. Samo u periodu svog ratovanja u Gvozdenom puku (kome su drugi srpski pukovi dali ovaj jedinstveni počasni naziv), sin Mićka Krušića iz Banjana je ranjavan pet puta, svaki put teško. I svaki put se čudesno brzo oporavljao i ponovo vraćao u borbu, kao da je za nju i stvoren…
Blagojeva krv je poprskala Cer i Suvobor, obale Kolubare i Drine, Gučevo i „kotu 708”, Kosmaj i Prizren, sve do Kajmakčalana i Solunskog fronta.
Dobio je dvije Obilića medalje za hrabrost, prestižni ruski Georgijevski krst, te francusku Legiju časti (i njihovu najvišu medalju, onu pod nazivom „Militar”). A lično regent Aleksandar Karađorđević je, zadivljen Blagojevim izvanrednim junaštvom, sa svojih grudi skinuo Karađorđevu zvezdu sa mačevima i okačio je na grudi ovog neustrašivog ratnika.
Bilo je to kod Crne reke, tokom žestokih borbi ruskih dobrovoljaca, Francuza i armije vojvode Mišića sa Bugarima, za sudbinu rata presudne 1917.
Ratovao je glavni junak naše priče punih dvanaest godina neprekidno, uvijek na položaju, nikad umoran, ni malodušan. Ne odbijajući nijedno naređenje, uvijek dobrovoljno spreman da krene tamo gdje je najteže i najopasnije.
I sve ovo nije nikakvo romantično preuveličavanje za čežnjive nacionalističke oči, željne ovakvih priča, već objektivni opis ovog mitskog, krstaškog ličnog pohoda modernog nikšićkog serdara, kao izašlog iz Njegoševog `Gorskog vijenca`” – zabilježio je Bokan. Boreći se prvo, godinama, u Tankosićevim četničkim trupama, a onda u legendarnom „Gvozdenom puku” Milivoja Stojanovića Brke (kome je Binički, posmrtno, posvetio „Marš na Drinu”), srpski vitez Blagoje Krušić je uspio, nekim čudom, da preživi rat i nadživi sve svoje neprijatelje.
„Nakon rata novoformirana država mu nije vratila ni dio onog što je on u nju uložio. Ali, on to nije ni tražio, niti očekivao. Nije on bio od one moderne sorte, sklone lakom razočaranju i pretjeranoj kritici sopstvene zemlje.
Drugog je soja bio naš Blagoje. Vitez, kao što sam već rekao, a vitezovi se ne žale i ne jadikuju nad sopstvenom sudbinom i nezasluženim nepravdama (kroz koje, uvijek, prolaze). Oženio se, doselio u Kruševac, pa onda u Niš. Bio žandarmerijski narednik, sa Zorkom (rođenom Vojinović) dobio je sinove Petra i Dragutina, i kćerku Slavku.
I niko nije mogao ni da pretpostavi ko je zaista bio ovaj ćutljivi Srđa Zlopogleđa, gipkog koraka i onako žestokog pogleda…” – navodi autor teksta. Kad je izbio Drugi svjetski rat, Blagoje se priključio ravnogorskim gerilcima, kao iskusan i hrabar ratnik.
Tog 17. avgusta 1944. godine su ga uhapsili borci njegovog ratnog protivnika sa Gučeva (Josipa Broza) i tada počinje Golgota ostarelog srpskog Solunca. Nosilac 15 najviših odlikovanja iz prethodnog rata i junak jedne od najljepših guslarskih pjesama o srpskim herojima Velikog rata, bio je jedna od prvih žrtava, zabilježio je, između ostalog, Bokan.
„Ni riječi nije progovarao vitez Gvozdenog puka. Ni jauka, ni jecaja, a kamoli nedostojne molbe ili izraza straha pred neumitnom smrću. S njom je, već rekoh, završio još davnih dana, nad grobovima svojih ratnih drugova i nije je se plašio... I njegove kosti i danas trunu u nekoj pustari, kanalu, jarku, bez ikog svog da mu nad grobom (koga nema) upali svijeću... Ubistvo je ponosno i bez trunke kajanja potpisala srpska Ozna...Bez krsta, groba i voštanice završio je saborac vojvoda Voje Tankosića i Živojina Mišića. Uzalud su ga tražili njegovi. `Takva su to bila vremena`, pričalo se ispod glasa, godinama...”, bilježi, između ostalog, Bokan. Ubijen bez ikakve krivice i ma kakvog izvršenog zločina ili nepočinstva, a ordenje viteza Blagoja su oduzeli porodici. Odlukom suda u Nišu 13. jula 2007. Blagoje (Mićkov) Krušić je rehabilitovan.
Njegov unuk, sveštenik Dragan Krušić, napisao je knjigu o djedu, a Matija Bećković (i sam sin ubijenog četničkog komandanta, Vuka) napisao je:
„Vitez Blagoje Krušić imao je više na glavi i grudima, nego oni koji su ga ubili, na pravdi Boga, i u glavi i u grudima. Blago tebi, Blagoje Krušiću! Smiluj se na tvoje ubice `Koje nisu znale šta rade`!…”
R.K.